Četvrtak, 13 lipnja, 2024
NaslovnicaVIJESTINova domovina - kako izgleda život mladih izbjeglica u Hrvatskoj

Nova domovina – kako izgleda život mladih izbjeglica u Hrvatskoj

 

„Ljudi su se ovdje stvarno predivno ponijeli prema meni, najbolji prijatelji su mi Hrvati. Dobili smo novi život, osigurali su nam privatni smještaj na dvije godine,  dali su nam odjeću, stvari. Sve je bilo super. Krenule su i moje sestre u školu, započeli smo novi život bez nasilja.“ – rekao je Yazdan Fayyaz.

Nova domovina- kako izgleda život mladih izbjeglica u Hrvatskoj

Za vrijeme izbjegličke i migrantske krize 2015. godine mnogobrojne obitelji morali su prijeći Hrvatsku na svom putu prema zapadnoj Europi zbog boljih mogućnosti, sigurnosti i lakšeg pronalaska posla i obrazovanja. U Hrvatskoj od 2004. godine postoji azil, no vrlo malo ljudi dobije odobrenje zahtjeva. Podaci iz 2017. godine govore nam da je u Hrvatskoj najmanje 11.855 izbjeglica, no sigurno je broj i veći. Hrvatska kao članica Europske unije preuzela je obvezu sudjelovanja u postupku premještanja osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita iz država članica s najvećim brojem izbjeglica u druge države članice Europske unije. Prema podacima iz 2019. godine Hrvatska je prihvatila 699 azila. No, kako dalje nastaviti sa životom, mogu li se mladi školovati i naći posao ovdje? U zakonu piše da pravo na osnovno i srednje obrazovanje ima dijete tražitelj međunarodne zaštite, koji svoja prava ostvaruje pod istim uvjetima, kao i hrvatski državljanin. Što se tiče posla tu je situacija nešto lošija jer i ako dobiju posao neki poslodavci ih iskorištavaju poput dužeg radnog vremena od propisanog, a kritičari navode još i da Hrvatska nema donesen Akcijski plan djelovanja te upozoravaju na kršenje ljudskih prava.

Ovo su ipak samo brojke i općenite informacije zbog toga sam provjerio cijelu situaciju iz prve ruke. Koji su to sve razlozi da obitelji moraju napustiti svoju domovinu, koji sve put moraju proći da bi došli u sigurnu državu za njihov život te kako naša okolina prihvaća izbjeglice i kakav im je novi život u novoj domovini? Shodno tome razgovarao sam s Yazdanom Fayyazom. Devetnaestogodišnjak kojemu dom u Iranu više nije bio siguran te je morao sa svojom obitelji potražiti novu državu. Suočio sam se s vrlo potresnom pričom života u Iranu te cijeli put do Hrvatske i život u njoj.

Život u Iranu

Yazdanov život u Iranu nije bio siguran te zbog obiteljskog nasilja nije mogao imati miran život. Nema lijepih uspomena na Iran i ništa mu od tamo ne nedostaje. Imao je veliku želju ići u srednju školu, no otac ga je prisilio da mora napustiti školovanje i počne raditi kao bravar. Nakon što su mu se sestre rodile situacija se pogoršala. Ukoliko bih se obratio policiji, policija mu nije nikako pomogla, nego su mu samo rekli da ne može biti protiv svog oca, iako njegov otac ugrožava život njegove majke i cijele obitelji zbog toga što je u Iranu takav zakon. Žene se ne smatraju svjedocima te čak niti on jer ne smije svjedok biti obiteljsko povezan s osobom koju prijavljuju. Alarm za bijeg se pojavio nakon što je otac zaprijetio da će mu ubiti majku, to je bila ključna situacija za potragom u drugi dom. Dobili su informacije da u europskim zemljama mogu dobiti međunarodnu zaštitu. U roku od tri dana organizirali su bijeg.

Put do Hrvatske

Yazdan je istražio u koje zemlje on i njegova obitelj mogu ući bez vize. Isprva je plan bio doći do Švedske. Odlučili su prvo kupiti  karte prema Srbiji te biti neko vrijeme u Srbiji. Nakon što su stigli u Srbiju shvatili su da u Srbiji ne postoji međunarodni sustav zaštite. Živjeli su u izbjegličkom kampu blizu granice Srbije i Crne Gore. Nepoznavanja jezika mu je stvorio veliki problem. Htio je što prije krenuti u srednju školu. „Od djetinjstva sam htio ići u medicinsku školu i pomagati ljudima“ – rekao mi je Yazdan, no u Srbiji mu to nisu omogućili, nego je išao u tehničku školu. Stigla je loša vijest za Yazdanovu obitelj jer je Veleposlanstvo Švedske u Srbiji odbilo zahtjev za vizu. Zbog toga što su imali nestabilno stanje te sumnju da neće napustiti Švedsku nakon što im istekne viza. Krenuli su svoj put tzv. ilegalnim putem, no u mnogim  zakonima piše ako je nečiji život ugrožen smije se ući u bilo koju državu bez dokumenata. Zaputili su se prema još jednom kampu u Bosni i Hercegovini, točnije u Bihaću, no ni tamo nisu imali najbolje uvjete. Odlučili su se za put prema Hrvatskoj i to pješice jer nisu drukčije mogli. Tjedan dana proveli su u šumi, u izmaku snage Yazdanova majka je pala i ozlijedila si nogu. Na svu sreću naišli su na čovjeka blizu Korenice koji im je pozvao policiju. „Policajac je pružao pomoć mojoj majci. To je za mene bilo neopisivo i nisam mogao vjerovati jer dosad se policajci nisu tako lijepo ponašali prema nama“ – zaključio je Yazdan. Njegov put polako ima sretan završetak. “Smjestili su nas u hotel Porin, to je uistinu hotel, najbolji izbjeglički kamp u kojem sam ikada bio.“ – rekao je Yazdan.

Život u Hrvatskoj

Dok je bio u prihvatnom centru Porin i dalje se brinuo za svoje obrazovanje, upitao je policijskog službenika „Mogu li ja ići u školu?”, na što mu je policijski službenik odgovorio “naravno da možeš“. Ostvarila mu se želja te se upisao u Školu za medicinske sestre Mlinarska u kojoj ostvaruje vrlo dobre ocjene.

privatni izvor 

Odobrio im se zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon devet mjeseci boravka u Hrvatskoj. Učio je jezik od prvog dana provedenog u Hrvatskoj. Uspio je položiti hrvatski jezik te je krenuo s odgovaranjem predmeta u školi. Upitao sam Yazdana što najviše voli iz Hrvatske te postoji li još neki problem za daljnji život u Hrvatskoj. „Najviše iz Hrvatske volim hrvatski jezik, volim ga više nego svoj materinski. Ima toliko puno lijepih izreka, riječi. Najdraže jelo su mi mlinci s puricom, nikad do sad nisam probao mlince, jako su mi fini. Jedini problem mi je što još uvijek nemam državljanstvo te ne mogu dobiti odobrenje za samostalan rad nakon srednjoškolskog obrazovanja. Uvjet za odobrenje je hrvatsko državljanstvo, nisu vodili računa za učenike koji su azilanti, ne volim tu riječ, no tako je. Podnio sam cijelu dokumentaciju te ispunio sve uvjete za državljanstvo te bih ga trebao dobiti u roku od devet mjeseci.“ – nada se Yazdan. „Sretan sam što mi je majka otvorila frizerski salon.“ Upitao sam Yazdana kakvi su mu budući planovi, hoće li ostati ovdje ili planira u Švedsku. „Definitivno ću ostati u Hrvatskoj, sada bih mogao ići u Švedsku, ali ne želim. Trebao sam pomoć, no Švedska mi tad nije uspjela pružiti, ali Hrvatska je. Zbog toga imam potrebu odužiti se Hrvatskoj, hrvatskom narodu.“ – odgovorio mi je Yazdan.

Za kraj poručio je „Htio bih raditi na hrvatskim otocima, baš tamo gdje fale ljudi. Molim hrvatsku vlast, hrvatski narod dajte mi priliku, vrijedi barem pružiti priliku.“

Ivan Salopek
Ivan Salopek
Učenik je 4. razreda Upravne škole Zagreb. U slobodno vrijeme trenira tenis i druži se s prijateljima. Voli slušati glazbu i gledati serije te filmove na Netflixu.
VEZANE OBJAVE

POPULARNE OBJAVE

NEDAVNI KOMENTARI