Općenito o školi

Gimnazija Beli Manastir osnovana je 1963. godine. Započela je s dva razreda, prvim i drugim. Prva generacija maturanata matematičke gimnazije završila je školu 1965./1966. Reformom školstva, provedenom između 1975. i 1977., gimnazija je integrirana u Srednjoškolski centar Beli Manastir.

Gimnazija Beli Manastir već je dugi niz godina zapažena po svojim rezultatima, a učenici su uspješni na maturi i fakultetima. Odnedavno su pojačane aktivnosti izvan redovnih školskih programa. Tako se organiziraju različiti oblici terenske i izvanučioničke nastave, već godinama postoji volonterska skupina, a škola je uključena uključena i u program Erasmus+.

Dok je ranije postojao i prirodoslovno-matematički smjer te razredni odjeli koji su slušali nastavu na srpskom jeziku, sada škola broji tek 79 učenika koji se školuju po programu opće gimnazije na hrvatskom jeziku, uz fakultativnu mogućnost slušanja srpskoga ili talijanskoga jezika. Škola je trenutačno u postupku odobravanja programa jezične gimnazije.

Razgovor s pedagoginjom Savić i profesorom Vukelićem

Razgovarali smo s pedagoginjom Ninom Savić. Rekla nam je što misli o GimBM: “Gimnazija Beli Manastir malena je škola u kojoj je većina učenika vrlo pristojna i s kojom se može lijepo raditi. Česte promjene u društvu i u oblicima nastave nisu lagane nikome, pa ni našim učenicima… Nepodopština je bilo, ali uistinu nisu nešto po čemu bi bilo koga trebalo pamtiti i što bi trebalo dramatično shvatiti.

Upitali smo i profesora Vukelića da nam usporedi Srednju školu Valpovo i GimBM. “Atmosfera je prilično različita u BM i Valpovu. Mislim da ste vi generalno govoreći zainteresiraniji za školu”, kaže prof. Vukelić.

Čini se da nisu shvatili na što ciljamo… Ili samo ne znaju na što se to misli. Međutim, prof. Vukelić je ipak shvatio o čemu se radi i rekao i nešto o tome: “Mislim da su naši maturanti sasvim zdravog humora i zafrkancije, sve je to u okviru prihvatljivog i normalnog. Rekao bih čak da ste u tom smislu “pitomiji” nego recimo neke prijašnje generacije.”

Razgovor s novim i starim učenicima

Dok sam čekala odgovor starijih generacija, pitala sam prvašiće što misle o gimnaziji i zašto su se upisali. Rekli su da nisu znali što će sami sa sobom i koju će školu pa su zato upisali gimnaziju ili su se premišljali pa, kada su ju došli gimnazijalci predstaviti, ipak odlučili za “gimbu”… i onda su shvatili da sam im malo uljepšala priču o gimnaziji na predstavljanju.

Ipak, gimnazija im se sviđa, a s vama u ovom članku dijelimo i video kako izgleda njihov dan u školi. Mislim da je najbolja stvar što gotovo svaki odmor ostanete bez sluha, zato što iz svake učionice dopire glazba i to  baš “na najjače”.

Pukla sam od smijeha čitajući što su bivši maturanti radili. Maturantica koja je završila GimBM 2016. godine je rekla kako su se skrivali u ormare i plašili profesore, bježali sa sata i glumili bolesti, ali nisu radili tako nešto opasno kao mi. No, ludirai su se jer, kako ona kaže, to su te godine kada se svi ludiraju. Jedan bivši učenik, koji je završio davne 2006., također je podijelio par anegdota kako su se i oni glupirali.

Anegdote naših učenika

“U četvrtom razredu sam dobio na korištenje par mjeseci od mame Daewoo Tico. Ne znam imaš li pojma koliko je to mali auto, ali je zbilja mali. Kad smo išli u vikendicu na planinu u auto nas se nabilo 10-ero, 8 naprijed i 2 u prtljažnik. Naravno ja sam vozio, bilo je ludo, jadni oni u prtljažniku kad sam vozio prtenim (zemljanim, op. a.) putem.” (D. P., 33)

“Vozimo se u starom šaranu gospona predsjednika razreda s otvorenim gepekom odakle skačemo ispred Lidla, nagovaramo kolege da jedu razne kukce, obožavamo slušati kolegu koji je ‘bio na Trećiću’ i takve stvari kad govori, u istom satu pola razreda pobjegne s ispita, a druga polovica se šverca, zabijamo se u školsku živicu predsjednikovim auto, najglasniji smo razred u gimnaziji bili i ostat ćemo dok ne odemo.” (Maturanti (4.e) u 2021./22.)

S vama dijelimo i video kako biste vidjeli kako izgleda jedan dan u našoj gimnaziji.

 

Zaključak o GimBM

Od pamtivijeka u našoj školi nije bila “normalna” atmosfera, uvijek smo se ludirali i radili nepodopštine. Jer zašto biti normalan kada možemo biti luckasti i tako preživjeti dan? Što bi mi da nemamo profesoricu iz biologije koja ne zna baš baratati tehnikom pa joj nešto zašteka, bome bi nam bilo dosadno i bez profesorice hrvatskog koja prenkuje prvašiće svaki dan, a nas starije samo jednom ili dva puta u tjednu.

Kako god, ovo je trebao biti članak o jednom danu u gimnaziji Beli Manastir, ali sam shvatila da sam ja pričala o svemu osim o tome. Nadam se da sam vam objasnila zašto smo mi drugačija škola. A možda je to samo naša perspektiva i zapravo je još neka gimnazija kao naša?🤔